Zanimaju me stvarni ljudi

Komedija Život je truba upravo se promovira diljem Hrvatske te stječe naklonost i publike i kritike. To je bio povod za razgovor s Antonijem Nuićem, njezinim autorom i jednim od najboljih hrvatskih filmskih redatelja.

Vaš novi film promovira se u sklopu akcije U kinu je bolje. Kako vi danas doživljavate kino i koliko vam je ono važno kao mjesto prezentacije i gledanja filma?

Filmove svakako treba gledati u kinu, no milijun je razloga zbog kojih kino više nije primarno mjesto za uživanje u filmu. Jedan od njih je možda lijenost, drugi teška gospodarska i financijska situacija, možda se gledateljima ne sviđa kako kina izgledaju, na kabelskim kanalima i platformama u svakom trenutku nudi im se mnoštvo filmova, a zasigurno je mnogo toga pomalo utjecalo na to da se posjetima kinima danas postiže tek manji udio gledanosti nekog filma. Filmovi su gledaniji na internetskim servisima na kojima su dostupni, o televiziji da i ne govorimo, i mislim da će budućnost u tom smislu izgledati drukčije, što se kina tiče mnogo pesimističnije. Mi bismo naravno voljeli da ljude u kino privuku kvaliteta slike i zvuka koji nikad nisu bili bolji, da ih privuku visoki tehnološki standardi projekcija, naravno i kvaliteta samih filmova, jer krupni plan i u intimnoj drami bolje izgleda na velikom platnu, ali bojim se da će kina postati kao galerije moderne umjetnosti, da će se mali broj filmova „galeristički“ prikazivati u kinima za „elitnu“ publiku, onu stariju od dvanaest godina, a da će primarno gledanje biti putem internetskih servisa. S druge strane, kao društvo učinili smo sve da od mladih ljudi napravimo neobrazovane, nezainteresirane i polupismene osobe, jer se nitko nije istinski zalagao za školovanje i obrazovanje, osim povremeno formalno i u političkim kampanjama, tako da smo odgovorni za zamiranje građanskih rituala kakvi su odlasci u kino i kazalište. Mi smo i katastrofalno nepismena nacija, u prosjeku ne čitamo ni jednu knjigu godišnje, ne idemo u kino ni jednom godišnje, na koncertima klasične glazbe nema publike, a narod bez kulture i obrazovanja i nije narod, nego pleme.

Film Život je truba prva je vaša u potpunosti komedija. Što vas je nagnalo da se okrenete komediji?

Komedija je za redatelja najizazovniji žanr, jer je publiku dosta teško pa i najteže nasmijati. To je žanr koji je prilično širok, proteže se od klasičnih komedija vica i gega koje počivaju na populističkom tipu humora, preko komedija apsurda, kakva je vjerujem Narodni heroj Ljiljan Vidić Ivana-Gorana Viteza, pa sve do humornih drama, dakle drama koje nude humoristični pogled na zbivanja, ali taj humor izvire iz karaktera, iz ljudskog i svakodnevnog. A kad humor izvire iz ljudi i njihove svakodnevice, onda se radi film o stvarnim ljudima i za stvarne ljude. To je i bila naša namjera, gledateljima pružiti veseli pogled na svakodnevne probleme običnih ljudi, a nadam se da smo u tome uspjeli. Napokon, komedija je dio naše filmske tradicije, naši najgledaniji filmovi i danas su komedije, i komedije će uvijek imati svoju publiku. I moj sljedeći film koji trenutno pišem bit će komedija, možda i duhovitija od ove, ali to ne znači da me ne zanimaju i drugi žanrovi, ponajprije kriminalistički film, pa čak i znanstvena fantastika na način recimo Tarkovskog u Solarisu ili Michela Gondryja u Vječnom sjaju nepobjedivog uma, ali to nekako ostavljam za budućnost.

Iz vaših riječi može se zaključiti da vam je žanrovski film jako bitan?

Žanrovski me film sve više zanima, jer mislim da je žanr odličan mehanizam kojim se svašta može reći. Braća Coen, recimo, načelno rade žanrovske filmove s malim apsurdnim odmacima, bizarnostima i pomaknutim karakterima, duhovito se poigravaju samim žanrom, oni se žanrom koriste kao nečim što im nudi vrlo dobre dramaturške recepte, a žanr je i jamac da će neki film biti gledan. Također, i art-film s vremenom je postao izrazitije žanrovski, izbjegavanje stereotipa i samo je postalo stereotip, tako da od žanra nema smisla bježati.

Na temelju kratkoga Krvoprolića, Kenjca pa dijelom i filma Život je truba stječe se dojam da vas intrigira patrijarhat koji izumire, odnosno da vas zanimaju današnje varijacije patrijarhata u našem društvu?

Prije nego što sam upisao studij filmske režije zanimala me sociologija, godinu dana sam je studirao, i jako sam zainteresiran za teme kako društva nastaju i kako se mijenjaju, a već na generaciji svojih roditelja zapazio sam da se našla u problemu s, nazovimo ga, klasičnim patrijarhatom. Naravno, ekonomski se realitet promijenio, većina žena počela je raditi i financijski pridonositi obitelji, no unatoč tomu patrijarhalni se ustroj prilično zadržao. To je pitanje tradicije koja se teško mijenja, određeni tipovi odnosa između supružnika i u obitelji dugo će se zadržati, a Domovinski rat dodatno je maskulinizirao i retradicionalizirao naše društvo, jer su muškarci logično postali ratnici, a žene one koje ih čekaju. No poslije rata stvari se ubrzano mijenjaju, danas više nema patrijarha, s jednom se plaćom ne može živjeti, a žene su ponekad i sposobnije i bolje plaćene od muškaraca, pa su u tom smislu ostaci patrijarhata komični. Obitelji su sve labavije zajednice, a odnosi u njima sve složeniji, čega u mom filmu postaje svjestan i otac obitelji Zdravko. On je čovjek na čijoj grbači svi formalno žive, no kad se stvari zakompliciraju, ostaje sam sjediti pred televizorom, supruga s njim ne razgovara, djeca su takva kakva jesu, i on shvaća da je samoća jako težak teret.

Vi ste i scenarist i redatelj svojih filmova. Znači li to da kreativni proces nastajanja filma želite što više držati pod nadzorom?

Zapravo ne, već je stvar u tome da, ako imam ideju za priču, onda ću tu priču sam i napisati. Kod nas nitko ne može živjeti od pisanja scenarija, tako da mi se ne nude gotove priče među kojima bih ja jednostavno mogao izabrati onu koja mi se svidi, a i scenarističko-redateljski tandemi poput nekad Pavla Pavličića i Zorana Tadića ili danas Mate Matišića i Vinka Brešana nisu česta pojava. Iako bi mi bilo mnogo lakše da ne moram razmišljati o nekoj priči, nego da imam gotov scenarij koji pripremam, odnosno da imam scenarista s kojim bih se skladno nadopunjavao, nije loše ni to što je hrvatska kinematografija zbog takvih okolnosti autorska u punom smislu riječi. No ono što HAVC radi s programom razvoja scenarija moglo bi u dogledno vrijeme donijeti određene promjene.

U filmu Život je truba kompletna je glumačka postava ostvarila vrlo raspoložene, ležerne, šarmantne pa i autoironične nastupe. Kako ste to postigli?

Mi smo mala sredina, pa kad god se radi podjela uloga za film, redatelj ima sreće što su svi glumci nekad već radili skupa, a i mnogo glume i iz egzistencijalnih razloga, imaju dosta kondicije, tako da su uigrani. Recimo, Goran Navojec i Filip Šovagović puno su surađivali, oni se dobro poznaju jer su tko zna koliko puta bili na istim setovima, gledatelji ih doživljavaju kao međusobno bliske osobe. Kad radim podjelu uloga, nisam pobornik audicija, a određene glumce već imam na umu i kad pišem film, pa likove činim prihvatljivijima njihovim karakterima i osobnim glumačkim preferencijama. Ima glumaca koji vole kad je karakter lika što je moguće različitiji od njihova vlastitog, pa i o tome vodim računa, tako da sam se u koncipiranju ovog filma vodio svime od navedenoga. U stvaranju dviju obitelji sve je bilo vođeno mišlju da kad ih gledatelj vidi na ekranu, ne posumnja da oni nisu familija, a kako su to redom fantastični glumci, bilo je lako pronaći im najmanji zajednički nazivnik i nakon toga im dati prostora da se razmašu u ulogama. Prepustio sam im i da prirodno reagiraju u situacijama u koje sam ih postavio, tako da ima i dosta improvizacije, osobito u intimnijim reakcijama i grimasama. Bitno mi je da glumci likove učine svojima, da im dadu ono što se u Dalmaciji zove šug, da zađu pod kožu likova i da se vidi zašto likovi rade to što rade, zašto se ponašaju tako kako se ponašaju, da gledatelji prihvate kakvi su i da razumiju zašto se neće promijeniti iako bi morali.

Najdraži vam je film Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea, pa je li vam i John Ford omiljeni redatelj? Što vas je privuklo filmu?

Ima dosta redatelja koji su mi jako dragi, Ford je svakako jedan od njih, a ljubav prema filmu su mi zapravo usadili roditelji. Majka me u djetinjstvu otprilike tri puta tjedno vodila u kino, ona je silno voljela gledati filmove, a i otac je u studentskim danima radio kao garderobijer i operater u kinu Dubrovnik u Sarajevu, poznavao je i neke glumce, tako da su me i njegove priče o poznanstvu s recimo Bekimom Fehmiuom zainteresirale za film. A Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea mi je fascinantan, prvi put sam ga gledao s majkom u sarajevskom kinu Arena, a oduševilo me to što se na kraju pokaže da sve počiva na laži, da je sve stvar interpretacije. Ja to tada naravno nisam do kraja razumio, ali me se podsvjesno jako dojmilo. Moji su omiljeni redatelji i Howard Hawks, Krzysztof Kieslowski, svakako Billy Wilder, koji se sjajno poigrava identitetima, pa Mike Leigh i Buñuel, koji mi je možda i najdraži, kao bolno realistična redateljska osobnost.

Film Život je truba je i svojevrsno ljubavno pismo Zagrebu, na temelju kojega se čini da ste i vi zaljubljeni u Zagreb?

Kad sam 1993. stigao u Zagreb, trajao je rat i sve je bilo drukčije nego danas. Živio sam na Kraljevcu iznad Britanskog trga i nisam uopće poznavao grad, a prvo što me privuklo kad sam krenuo besciljno šetati ulicama bilo je kino Apolo odmah pored Britanca, i nešto niže Kinoteka u Kordunskoj. U njoj se prikazivao film Razgolićeni Mikea Leigha, ulaznica je bila jeftina, sjeo sam i u knjižaru Moderna vremena gdje se moglo listati knjige i stripove, u sljedeća dva tjedna pogledao sam Jarmuschev Pod udarom zakona i Altmanove Kratke rezove, i zaključio da sam se našao u raju. Bio sam okružen znatiželjnim ljudima koji su držali do vlastitog ukusa, nisu prihvaćali mainstream i komercijalu, slušali smo underground bendove, unatoč ratu vladala je dobra vibra i pozitiva, i sve me to trajno vezalo za Zagreb, koji je još unatoč promjenama dosta sličan mom prvom doživljaju grada, makar Kinoteke više nema, a gledanost je art-filmova u kinima bijedna.